Razvoj govora, jezika i komunikacije je složen proces koji se odvija tokom ranog detinjstva, a u njegovoj osnovi leže izvršne funkcije. Izvršne funkcije su kognitivne sposobnosti koje omogućavaju detetu da planira, reguliše svoje ponašanje, pamti informacije i rešava probleme. Ove funkcije nisu samo važne za školski uspeh, već i za svakodnevne aktivnosti, socijalne odnose i naravno, za usvajanje jezika i razvoj govora.
Iako često ne razmišljamo o tome na ovaj način, kada dete počinje da uči prve reči, njegov mozak obavlja niz složenih operacija – od percepcije glasova do analiziranja i prilagođavanja svojih verbalnih pokušaja.
Prvu reč dete obično izgovori oko prve godine života, ali proces koji vodi do toga počinje mnogo ranije. Iza naizgled jednostavne radnje izgovaranja prve reči nalazi se složen proces koji uključuje niz izvršnih funkcija.
Evo kako izgleda taj proces:
Svakodnevni razgovori, iako često deluju jednostavno, zahtevaju složenu koordinaciju različitih izvršnih funkcija. Svaka interakcija zahteva aktivaciju niza kognitivnih procesa, kako bi razgovor tekao glatko i bio efikasan.
Prva izvršna funkcija koja se aktivira u svakodnevnim razgovorima je percepcija sagovornika. Dete prvo treba da prepozna sagovornika, da vidi i registruje njegove pokrete, izraze lica i govor tela. Zatim dolazi fokus na sagovornika, gde dete održava pažnju na osobu koja govori, ignorišući druge ometajuće stvari iz okoline.
Jedan od ključnih zadataka je održavanje pažnje na reči sagovornika, ali i na njegove neverbalne znakove, poput pokreta ruku, pogleda i tonaliteta. Ovo omogućava detetu da razume i izrečene i neverbalne poruke, kako bi moglo adekvatno da odgovori.
Sledeća važna funkcija je započinjanje razgovora. Dete treba da prepozna trenutak kada je prikladno započeti ili uključiti se u razgovor, a za to mu je potrebna dobra organizacija misli.
Inhibicija, odnosno sposobnost da ne prekida sagovornika, omogućava detetu da sačeka svoj red, što doprinosi naizmeničnoj razmeni tokom razgovora. Kako bi dijalog tekao glatko, dete treba da koristi pauziranje sopstvenih misli – funkcija koja omogućava detetu da uspori svoje unutrašnje procese i potpuno se fokusira na ono što sagovornik govori, pre nego što reaguje.
Preusmeravanje sa govorenja na slušanje i obrnuto, pomaže detetu da prati razgovor, da ne "izgubi nit".
Za vreme razgovora, dete koristi samoposmatranje, koje mu pomaže da proceni da li se njegovi odgovori i komentari uklapaju u temu razgovora, dok mu samomodulacija pomaže da kontroliše nivo glasnoće, brzinu govorenja i fizičku distancu u odnosu na sagovornika. Samoispravljanje omogućava detetu da se ispravi u govoru ako primeti grešku ili ako uoči da nešto nije adekvatno prenelo.
Izvršavanje komunikacije se odnosi na sposobnost da se sve prethodno analizirane informacije upotrebe kako bi se uspešno i pravovremeno odgovorilo sagovorniku.
U toku razgovora, radna memorija je stalno aktivna, jer dete mora da drži u svesti ono što je rečeno dok formuliše odgovarajući odgovor. Procena toka razgovora omogućava detetu da ima uvid kako razgovor napreduje i da li je potrebno prilagoditi svoj pristup.
Kroz analiziranje rečenog i neverbalnih znakova sagovornika, dete donosi odluke o tome kako najbolje da odgovori. Na osnovu te analize, koristi generisanje ideja i određivanje prioriteta kako bi se fokusiralo na najvažnije teme ili pitanja u razgovoru.
Na kraju, planiranje i organizovanje ideja omogućava detetu da strukturira svoje misli i odgovore na sistematizovan i efikasan način, vodeći računa o vremenu i temi razgovora.
Sve ove funkcije se neprestano aktiviraju i razvijaju kroz svakodnevnu praksu komunikacije, pa je važno da dete ima mnogo prilika za razgovor sa odraslima, jer na taj način vežba i poboljšava i izvršne funkcije i veštine komunikacije.
Razvoj govora, jezika i komunikacije u velikoj meri zavisi od razvijenih izvršnih funkcija. Od percepcije prvih reči, preko zadržavanja pažnje, pa sve do vođenja tečnih razgovora, izvršne funkcije pružaju deci mentalne alate neophodne za uspešno komuniciranje. Kroz razvoj pažnje, radne memorije, inhibicije i samoregulacije, dete postepeno gradi sposobnost da razume, uči i koristi jezik.
Najvažniji deo ovog procesa je naizmenična interakcija između deteta i roditelja, čak i pre nego što dete progovori prve reči. Svaka bebina reakcija, bilo da je u pitanju gugutanje, smeh, plač ili gest, prilika je za roditelja da odgovori. Ove naizmenične interakcije oblikuju mozak deteta. Svaka pozitivna reakcija roditelja – bilo da je u pitanju osmeh, reč ili nežan dodir – jača neuronske veze u detetovom mozgu, omogućavajući mu da bolje razume i koristi jezik.
Kada su izvršne funkcije nerazvijene ili se zbog senzornih razlika kod deteta razvijaju drugačije, to može značajno uticati na razvoj govora, jezika i komunikacije.
Deca koja imaju poteškoće sa održavanjem pažnje, radnom memorijom ili inhibicijom mogu imati problem da se fokusiraju na sagovornika, zadrže informacije koje su čuli ili pravilno odgovore na verbalne i neverbalne signale.
Na primer, dete sa auditivnom senzornom preosetljivošću može biti preplavljeno zvukovima iz okoline, što otežava usmeravanje pažnje na govor i komunikaciju. Radna memorija može biti preopterećena zbog senzorne stimulacije, što otežava zadržavanje i obradu reči, dok inhibicija može biti slabija, pa dete možda često prekida sagovornika ili ne može da sačeka svoj red u razgovoru.
Sve ove prepreke otežavaju detetu da uči i primenjuje jezik na način koji je uobičajen za vršnjake, pa se razvoj govora i komunikacije može usporiti ili odvijati drugačijim tokom. Razumevanje ovih izazova pomaže roditeljima i stručnjacima da osmisle prilagođene strategije koje detetu pružaju potrebnu podršku i stimulaciju za razvoj govorno-jezičkih veština.
Ukoliko vaše dete ima poteškoća u razumevanju i/ili izražavanju jezika, neophodno je pre svega podržati izvršne funkcije. Zakažite besplatnu konsultaciju i saznajte kako da pomognete svom detetu.